Vina Marchi uz scene iz filma “Ime sina”

“I hate rich people who try to be comunists or socialists.”

“Mrzim bogataše koji pokušavaju biti komunisti ili socijalisti.”

– Karl Lagerfeld

Lagerfelda pratim, ne zbog mode o kojoj nažalost znam malo ili ništa, nego zbog ovakvih izjava kojima nikada ne propusti pokazati svoj prijezir prema licemjerju. Ja prema Karlu osjećam, naravno, neizmjerne simpatije i o njemu bih mogla pisati nadugo i naširoko, ali ovdje ću se zaustaviti nakon što kažem da sam među njegovim citatima, koje on nimalo skromno zove “karlizmima”, izabrala ovaj kao svojevrsnu poruku treće po redu radionice Vino&kino koja se održala zadnji vikend mjeseca studenog u sklopu 11. Zagreb Vinocoma u Hotelu Esplanade Zagreb.

Moj gost Vina&kina bio je sommelier Tiziano Cacciani kojeg hrvatska publika već dobro poznaje po entuzijazmu s kojim predstavlja autohtona vina Marchi u Hrvatskoj, ali i s kojim promovira hrvatska vina u svojoj rodnoj Anconi.

Za radionicu na Vinocomu Tiziano je odabrao 2 najpoznatija autohtona vina iz regije Marche, i to: Verdicchio dei Castelli di Jesi sorta bijelog vina vinarke Marike Socci i Rosso Conero Decebalo Riserva 2012 vinara Silvana Strologa.  Rosso Conero se radi od sorte Montepulciano, ali je zbog specifičnih prirodnih obilježja zemljopisnog područja na kojem raste dobilo oznaku zaštićenog geografskog porijekla DOCG. Radi se o dvije ugledne i cijenjene obiteljske vinarije koje na padinama u okolici Ancone proizvode vina s vrlo osobnim pečatom. Prisutni na radionici imali su priliku ekskluzivno ih kušati s obzirom da vina još nisu stigla na hrvatske police.

Kontekst za ovu degustaciju htjela sam dobiti kroz jedan film koji prikazuje suvremeni način života talijanske srednje/više klase pa sam odabrala scene iz nedavnog ostvarenja rimske redateljice Francesce Archibugi “Ime sina” (Il nome del figlio, 2015.). Radnja se odvija u jednom rimskom građanskom stanu gdje će se mirna večera pretvoriti u oštru političku diskusiju koja će međusobno zavaditi sve okupljene za stolom. Iz njihove polemike saznat ćemo da je i Italija zemlja ispresijecana ideološkim podjelama na lijeve i desne kao i da te podjele nemaju više nikakvo konkretno utemeljenje. Štoviše, Archibugi sugerira da modernu politiku u Italiji (a vjerojatno i šire) više nije moguće promišljati u kategorijama “lijevi” i “desni”.

Posebno je zanimljivo kako Archibugi prokazuje licemjerje “talijanske ljevice” koje je prisutno i danas, ali koje seže još u prošlost: to što su se njeni pripadnici nazivali druže, nije ih spriječilo da se međusobno okupljaju u skupim vilama, piju skupa vina, nose vrijedne satove i to sve daleko od bilo kakvog  doticaja s onim što Talijani zovu “la plebe” (narod, svjetina). Ni danas situacija nije ništa bolja. Archibugi izlaz možda vidi u liku Simone, djevojke s periferije Rima koja nakon što je uspjela kao “showgirl” želi postati spisateljica, ali te njene ambicije nitko od prisutnih ozbiljno ne doživljava. Iako dj eluje pomalo naivno i ne dovoljno obrazovano, čini se da su njena iskrenost i jednostavnost njezina najveća životna mudrost koja ostalim protagonistima nedostaje. U svakom slučaju, radi se o filmu koji će poklonici talijanske kulture rado gledati, a bit će svakako još temom jedne od nadolazećih radionica.

Najdirljiviji dio ove radionice bio je svakako kraj kada su se uz pjesmu Elvisa Presleya “Can’t Help Falling in Love” prikazivale u slide show-u fotografije prekrasnih planina Sibilini u Marchama s lokalitetima koji su pretrpjeli razorne potrese koji su pogodili središnju Italiju u razdoblju od 24.08. do30.10.2016. Ovaj foto uradak napravio je fotograf iz Ancone Eddy Bucci i može se pogledati niže.