Braća Benvenuti predstavili nove berbe u Vinodolu

If I told you about her, what would I say? That they lived happily ever after? I believe they did. That they were in love? That they remained in love? I’m sure that’s true. But when I think of her – of Elisa – the only thing that comes to mind is a poem, whispered by someone in love, hundreds of years ago: “Unable to perceive the shape of You, I find You all around me. Your presence fills my eyes with Your love, It humbles my heart, For You are everywhere.”

The Shape of Water, Guillermo del Toro [last lines]

Ubrzanim korakom, koliko su mi cipele s petom dopuštale,  kretala sam se prema Teslinoj ulici i razdražljivo pogledavala na sat: 15.45, 15.50, 16.00. Kasnila sam.

Iz obiteljske vinarije iz Kaldira pokraj Motovuna stigla su braća Benvenuti čija prezentacija vina u zagrebačkom Vinodolu se odvijala od 15.30. Propuštala sam početak i to mi je bilo užasno krivo jer početci uvijek nose u sebi neko obećanje cjelovitosti, zaokruženosti i ravnoteže. “Kakav može biti kraj bez početka” mislila sam i istovremeno predbacivala samoj sebi ovako arhaični način razmišljanja. Tko je uostalom taj koji određuje kad nešto počinje, a kad završava. Svi kažu da kraj nikad nije kad je kraj, pa ni početcima valjda ne treba robovati.

Bilo kako bilo, s pomalo već razbarušenom kosom i iznervirana zbog kašnjenja, prolazim kroz terasu restorana i ulazim u salu. Sa što manje suvišnih pokreta da ne privlačim pažnju skidam od jurnjave ionako već raskopčani kaput i odvučem se nečujno do kolege Mustafe na prva sjedeća mjesta na rubu prostorije gdje se odvijala degustacija. Prilazi mi konobar s čašom vina i jelom u staklenoj posudici.

“Što pijemo?”, upitam.

Malvazija Anno Domini 2016. s rižotom od vrganja i dimljenim pačjim prsima”, odgovara mi konobar.

Znam za Malvaziju Anno Domini vinarije Benvenuti. Ona iz 2015. na jednom od najprestižnijih natjecanja International Wine Challengeu u Londonu ovjenčana je prošle godine zlatom. Prilazim čaši već s određenim očekivanjima. Od velikog vina očekuješ da bude meditativno, ali s ovom Malvazijom to nije slučaj. Prolazi mi kroz tijelo neki kovitlac energije i oslobađa se po cijelog periferiji tijela. Okrepljuju me neki čudni viškovi energije i baš kad sam htjela tražiti još jednu čašu, konobar već nosi novi slijed: Caldierosso 2016. i janjeća koljenica u umaku od majčine dušice. Caldierosso je kupaža terana, merlota, nebbiola i tempranilla tumači mi Vito koji je sjedio pokraj mene sad već s drugom čašom Malvazije Anno Domini. Vito se na vrijeme izborio za još, pomislim. Šta ti je iskustvo!

“Tempranillo se čita [tempranijo], provjereno iz prve ruke”, objašnjava mi samozadovoljno on dok ljubomorno otpija svoj energetski napitak od malvazije. Međutim, i Caldierosso je vino koje zaslužuje pažnju. Čini mi se da bi se mogao naći na karti svakog restorana kao joker za one prilike u kojima gost ne zna što piti. “Donesite vi meni ipak jedan Caldierosso”, već ga čujem kako govori nestrpljivom konobaru. Iznimno pitko vino, nepretenciozno, ali s kičmom s kojim se ne može pogriješiti.

Vino s kojim bi pak mogli pogriješiti kad bi ga preporučili nekome tko ne voli eksperimentiranje s karakternim okusima i općenito slatkim vinima je Muškat San Salvatore 2013. po istoimenom položaju na nadmorskoj visini od 400m. Meni je tog popodneva u Vinodolu ovo bilo najdraže vino, a posluženo je u košarici od aromatičnog sira. Njegov prethodnik iz 2011. je na International Wine Challengeu osvojio je Trofej koji se dodijeljuje zlatnim medaljama ponovnim kušanjem. Dakle, najbolje od najboljeg. I dok su me opojne arome ovog muškata prikovale za čašu u društvo nam (Mustafa, Vito, Julijo i ja) prilazi još jedna draga osoba.

“Jelena, moramo te upoznati s našim prijateljem Alfijem”, čujem nekoga da govori.

“Znam g. Kabilja po čuvenju”, odgovaram.

 

S čašom Benevnutijevog Muškata čiji mirisi su me sada dvostruko oplakivali, Alfi sjedne pokraj mene. Slatkaste, ali nadasve profinjene, arome vina koje su nam obojici nastanjivale nosnice i zahvaljujući kojima smo brzo našli zajednički jezik, dozvale su nam u priču jedan film, najslađu bajku za odrasle koji svoj slador, ali ne i sladunjavost, crpi iz cijelog niza motiva koji zauvijek ostaju u dječjim snovima. Radi se o zaista fantastičnom filmu Oblik vode Guillerma del Tora. Već u sljedećoj sekundi  glazba iz ovoga filma za koju je kompozitor Alexandre Desplat (čita se sa s, ispravio me Alfi) ove godine dobio zlatnog kipića, ispunjavala je i posljednji metar sale koju su gosti već počeli lagano napuštati.

Zadovoljna zbog sinkronije koje je zavladala povjeravam se svom sugovorniku: “Znate Alfi, mislim, ipak, da ništa ne spaja ljude kao vino. ” Bez da odgovori na moju primjedbu, uzeo me za ruku, dignuo s naslonjača i nešto tišim glasom, kao da me moli za ples, rekao: “Dođite da vas upoznam s braćom Benvenuti.”

“To sam valjda propustila na početku”, pomislila sam i nasmijala se samoj sebi dok smo se približavali vinarima.

*Na prezentaciji su se točila još dva vina koja, nažalost, nisam stigla kušat:  uz Rose 2017. poslužen je juneći tatar, a Malvazija 2017. pila se uz jadranski ceviche.  Sva poslužena jela potpisuje chef Zdravko Tomšić. Organizaciju događanja potpisuje Vinart.

Foto: Julijo Frangen

Posted in Degustacija vina, Hrvatska vina, Prezentacija vina, Vinska događanja and tagged , , , , , , , .

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.