Pa zašto uvijek spajamo vino s hranom kad vani čeka cijeli jedan svijet na sljubljivanje?

Na ovaj post inspirirao me jedan komentar koji je u svojoj/našoj facebook grupi “wow simpatizerke” napisala naša ugledna novinarka i osnivačica udruge “Žene i vino” Sanja Muzaferija, a komentar je išao ovako: “2007. izmislila sam rubriku/kolumnu u Gala Style-u koju je napisala legendarna Slavica Borošić…, a savjetovala je vina uz film, vina s prijateljicama, vina uz romantičnu večeru…”

Kako i sama volim pogledati film ili poslušati glazbu kroz čašu vina, razmislila sam o ovim Sanjinim riječima i upitala se: “Pa zašto uvijek spajamo vino sa hranom kad vani čeka cijeli jedan svijet na sljubljivanje?” Znam, postoje okusi koji su komplementarni i koji pomažu da izvučete i onu neku skrivenu najskriveniju aromu koja bi u protivnom ostala sjediti negdje u zapećku, a postoje načelno i pravila kako se to radi. I dok jedni od toga prave znanost, drugi će vam na to samo odmahnuti glavom i nazvati to snobovskim prenemaganjem. Ja načelno nisam protiv otkrivanja onih udarnih kombinacija koje će zadovoljiti ohola nepca, ali istovremeno se pitam je li to dovoljno za potpuni doživljaj vina? Je li dovoljno misliti vino u kategorijama kao što su: “miris”, “na nosu”, “aromatika”, “kiseline”, “tijelo”, “šećeri” itd.?

Na blogu Tima Atkina koji redovito pratim jer se usudi dovesti u pitanje ili čak osporiti neke uvriježene kategorije ili, nazovimo ih čak, vinske istine, gost kolumnist Matt Walls napisao je odličan članak koji se odnosi na famozne “tasting notes”, odnosno bilješke sa kušanja. U tom članku on se s pravom pita kako nešto što je neuhvatljivo, nedodirljivo, efemerno i neizrecivo poput vina zasužnjiti u riječi, a posebno u ono što nazivamo “tasting notes”?

sideways_2004_

Sjećate li se onoga što je Maya u Sidewaysu (Alexander Payne 2004.) rekla Milesu dok su uvečer sjedili na trijemu uz čašu vina? “Volim kako vino evoluira i kako svaki put kad otvorim bocu ona će biti drugačijeg  okusa nego kao da sam ju otvorila bilo koji drugi dan”, rekla je Maya. Vino je živa tvar, ono radi, evoluira i mijenja se. Možda mi je najdraže prisjetiti se kako se o tome izrazio Federico Fellini kada je rekao: “Dobro vino je poput dobrog filma: traje kratko i u ustima ostavlja okus slave; novo je sa svakim gutljajem i, baš kao što to biva sa filmom, sa svakim kušanjem ponovno se rađa.” Mogu samo misliti kako bi vas pogledao kada biste mu rekli da mu je vino koje ima u čaši ocijenjeno sa visokih 96 bodova.

Nemojte me krivo shvatiti. Ne mislim da treba ukinuti opisivanja i ocijenjivanja vina na koja smo navikli, ali svesti vino samo na to značilo bi lišiti ga njegove kulturološke, socijološke pa i duhovne dimenzije koju ono neosporno ima.  Otuda dolazi naša potreba sljubljivanja vina s poezijom, glazbom, operom, dobrim društvom, knjigama, filmom, ugodnim ambijentom itd. Mislim da se radi o pokušaju da se prebacimo onkraj i uhvatimo tu drugu dimenziju vina. Događanja čijoj danas popularnosti svjedočimo poput sljubljivanja vina i knjige, vina i opere, vina i poezije, vina i kina itd., nisu, po meni, samo neki pomodni trend koji će proći već predstavljaju etapu u evoluciji vina koja tek slijedi. Za sada je to još uvijek samo nedefinirano, nekoordinirano i intuitivno tapkanje u mraku, ali vjerujem da ovakav pristup vinu tek treba doživjeti svoju artikulaciju, afirmaciju pa onda i neki teorijski okvir. To je zato što vino nije samo konzumni nego i kulturni proizvod pa uz konzumaciju hrane predviđa i konzumaciju nekog kulturnong i društvenog sadržaja. Opera, kazalište, film, knjiga, poezija pa i romantična večera njegovo su prirodno okruženje.

 

img_3049-1

 

Posted in Refleksije o vinu and tagged , , , .

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.