Novi film Paula Verhoevena “Elle” pasat će uz “Nevinu”

Zadnji dan stare godine mogla sam i bezbrižnije dočekati da večer prije nisam pogledala “NJU”, “ELLE”, novi film nizozemskog režisera Paula Verhoevena.

Te večeri film me ostavio sa poprilično zbrkanim dojmovima. S jedne strane bilo je prekasno da bih ih išla sređivati, a s druge strane dan uoči Nove godine nisam imala volje paliti moždane vijuge pa sam film, da ga se riješim, jednostavno svrstala u kategoriju “nije moj tip”. Tu večer imala sam mir, ali već sutradan film me dočekao tamo gdje sam ga ostavila tražeći objašnjenja zašto sam ga tako brzo, a možda i nepravedno, odbacila. Nemam više izbora, moram se suočiti s njim. Iako to nije nešto čime bih se željela baviti na Silvestrovsko jutro, počinjem analizirati film. Dakle, pomislih, film ima, ne rupe, nego rupetine u scenariju:  glavna junakinja Michèle (glumi ju Isabelle Huppert) nakon što ju provalnik siluje jedno popodne u njezinom dnevnom boravku umjesto da zove policiju, ona se vraća u svoju kolotečinu i ponaša se baš kao da se ništa nije dogodilo; ništa ne poduzima da se zaštiti od sljedećeg napada koji je neminovan s obzirom da joj prozori koji sežu od poda do stropa ne pružaju nikakvu zaštitu; i u konačnici, ona nakon tog gnjusnog čina ne osjeća ni ljutnu ni strah, a ni potrebu da to s nekim podijeli – tek usput je prijateljima na večeri pripomenula kako je prije dva dana bila silovana u svom stanu.

Gledatelju tj. meni frustracije svakako ne nedostaje. Film se predstavlja kao triler, ali istovremeno ovim nelogičnostima, ovim prazninama koje sam nazvala “rupama” upravo rastače odlike žanra. Kad autora Verhoevenovog kalibra radi ove “greške” one sigurno nisu slučajne. U redu, ove greške mogle bi se objasniti, možda otkloniti, time što Michèle predstavlja krajnji izdanak ženske superiornosti rođene iz pobjede nad traumom iz vlastitog djetinjstva koju više ništa ne može smesti, zbuniti niti skrenuti s njezine putanje. Ona je u pravom smislu ono što se naziva “the bitch”. Međutim, ovo za mene nisu zadovoljavajuća objašnjena. Ona mogu stvari zakrpati samo na površini, ali diskrepancije u prosedeu i dalje ostaju tolike da moraju ukazivati na neko drugo pozadinsko, dubinsko značenje koje mi neprestano izmiče.

Ima jedna scena koja je, koliko upečatljiva, toliko i jezovita. Ne znam jesam li to spomenula, a to je jako važno, Michèle je suvlasnica kompanije koja se bavi proizvodnjom video igara. U jednom trenutku procurit će montaža koju su napravili njeni zaposlenici, a u kojoj čudovište iz video igrice napada i siluje njihovu šeficu. Oni ju vide kao lik iz video igrice, ali ona u filmu i jest napravljena po uzoru na ženskog super junaka iz video igrica. Zato nema policije, zato izostaje osjećaj straha i zato ona, ma što god da joj se dogodi, nastavlja kao da joj se ništa nije dogodilo. I upravo su ova problematična mjesta koja su za mene predstavljala praznine pa sam ih nazvala “rupama” sve, samo ne “rupe”. Mjesta su to gdje se proizvodi najviše značenja jer predstavljaju točke u kojima film dodiruje, eksperimentira i natječe se s jednim drugim fiktivnim svijetom, a to je svijet video igre. Tek u ovom ključu film dobiva značenje i stvari se počinju povezivati.

Ako je film kontroverzan, a filmska kritika ga je u većini proglasila upravo takvim, onda to nije toliko zbog toga što Michèlino ponašanje koje je granično, normalnom čovjeku nerazumljivo i krajnje neprihvatljivo prikazuje kao normalno, koliko zbog te propusne granice prema fikciji iz video igrice koja ulazi u svijet filma i destabilizira ga. Upravo iz tog preispitivanja granice između filma i video igrice koja u svakom času prijeti da se izmakne kontroli (usporedi s erotsko-silovateljskim scenama) proizlazi prava kontroverza filma. Rekavši to, mislim da sam sada ispravila prema filmu nepravdu s početka i da mirne savjesti mogu potvrditi da film i dalje “nije moj tip”, ali da se radi o izuzetno dobrom, zanimljivom i inovativnom filmu kojeg svakako treba i vrijedi pogledati. Iako film traje 2h i 10 min vrijeme prolazi kao uz najnapetiju, najekstremniju, obratima isprecijecanu, onu s nekoliko “levela” video igricu.

I na kraju pitanje koje ne može izostati: “Što piti uz ovakav film?” Odgovor nisam trebala dugo tražiti jer već sljedeći dan na novogodišnjem ručku pita me šogor: “Jelo, hoćemo li otvoriti Nevinu od Saints Hillsa?” “Naravno”, odgovaram, “nisi mogao bolje izabrati!” Mnogi kažu da ovo vino ima rupe, praznine, blank spaces, a meni se baš to kod Nevine najviše sviđa. Osim toga, volima kad se nešto od filma izlije u stvarnost, a posebno kad izljev dođe u obliku vina.

Sretna vam NOVA 2017. godina.

 

 

Posted in Nekategorizirano.

2 Comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.