Kušanje vina s pogledom na Mediteran

U sjećanje na Tatu i Dunda Željka

Razlog mog nedavnog posjeta Dubrovniku je izložba vina “Dubrovnik FestiWine” čije 4. izdanje sam posjetila ove godine po prvi put.  Međutim, u Dubrovnik nikad ne dolazim bez prtljage, misilm na onu emotivnu, jer me za njega vežu puno dublja sjećanja koja sežu još u dane djetinjstva i koja se svaki put probude kad ga posjetim.

Moj  tata rođen je u Dubrovniku, tamo je završio osnovnu i srednju školu i nije bilo ljeta da se nije išlo vidjeti rodbinu – tata bi rekao viđet svojtu – u Dubrovnik. Svako ljeto bi bijela buba Franušića iz Splita s krovom punim prtljage koji smo zvali portapacchi išla u posjet Franušićima u Dubrovnik. Od cijele rodbine koju smo dolje imali najviše vremena provodili bismo s tatinim bratom Dundom Želom, a razlog više je bio i taj što je njegova kćer, moja rodica Mare, bila moja vršnjakinja pa nam igre i zabave nikad nije bilo dosta. Ipak, najviše od svega uživale bismo kad bi nas Dundo Žele poveo sa sobom “u život”. On je bio pravi dubrovački dandy, uvijek dotjeran i uglađenih manira, svi su ga znali i on je znao svih. Volio je chic mjesta na koja je rodicu i mene često vodio, a mi smo u tome uživale.

Kako je Dubrovnik u to vrijeme, a radi se o nekoliko uzastopnih ljeta 80-ih, bio omiljeno okupljalište jugoslavenskog jet-seta čije mnoge pripadnike je Dundo Žele poznavao, rodica i ja osjećale smo se jako važne kada bi netko od njih stresao na nas dvije malo svoje zvjezdane prašine pružajući nam ruku da se upoznamo. Kasnije nam je to bilo jako dosadilo pa smo s onom nevinom okrutnošću kakvu imaju samo djeca ismijavale one koji nam baš nisu bili simpatičini.

Iz današnje perspektive gledano ti dani u Dubrovniku bili  su pomalo u stilu dolce vita, a dnevni ritam otkucavali su nam capuccina kod Marka u Trubadura, jutarnja kupanja na Argentini i ručkovi na terasi hotela,  dok su večeri obično bile rezervirane za šetnju Stradunom i sladoled na  Širokoj, a katkada i u uvali Lapad.

Jednom, nakon što se otvorio hotel Belvedere, tada jedan od najluksuznijih hotela na rivijeri, s cijelom rodbinom iz Dubrovnika otišli smo tamo na večeru. Sjećam se te noći. Na prepunoj hotelskoj terasi s pogledom na Lokrum svirala je živa glazba, konobari u svečanim odijelima su se okretno provlačili između stolova i sporazumijevali na svim jezicima, gdjekad bi potekla pjesma i nazdravljanje za stolovima. Ipak, unatoč toj veseloj atmosferi u zraku se osjećao neki nemir. Sjećam se da se i rodbina te večeri posvađala oko nekih političkih pitanja i svi smo odlazili s knedlom u grlu i nekim grčem u stomku. Bio je to zadah rata koji se podmuklo uvlačio među nas, a da toga nismo još uvijek bili ni svjesni. Hotel Belvedere je u ratu bio potpuno devastiran. Kada sam nakon rata vidila porušeni hotel imala sam dojam da preda mnom stoji potonuli Titanik na kojem se nekad bezbrižno sviralo i plesalo, i jelo iz skupocjenih servisa. Kraj Belvederea bio je kraj i jednog poglavlja mog života koje me trajno vezalo za Dubrovnik i koje se meni toliko duboko urezalo u pamćenje  da će  obilježiti svaki moj sljedeći posjet Gradu.

***

Tako je bilo i za mog zadnjeg boravka u Dubrovniku kada sam izašla iz auta i zagazila na pločnik kako bih krenula na otvorenje 4. Dubrovnik FestiWinea koji se 21. i 22. travnja održavao u Lazaretima.

Lazareti su povijesni kompleks pred ulazom u Stari grad, a nekada je služio kao karantena u kojoj su svi putnici namjernici koji su dolazili iz okuženih područja morali provesti 40 dana prije nego što im je bilo dopušteno da prođu gradske zidine. U Lazarete sam se spustila skalinima koji vode u dvorište, a na dnu dvorišta bio je jedan prozor sa željeznim rešetkama s kojeg pogled pada na Porporelu, more i gradske zidine. S lijeve i desne strane skalina bile su dvorane, tzv. “lađe”, u kojima su se rasporedili izlagači sa svojim vinima.

Posebno je ovo mjesto za izlaganje vina, toliko posebno da se činilo da su vina, samim time što su se našla ovdje, dobila u startu neku privlačnost, svojevrstan simbolički kapital s kojim su bila u stanju pridobiti našu naklonost još i prije nego smo ih kušali. Ovo magično mjesto vjerojatno će, i s pravom, postati zaštitni znak dubrovačke izložbe vina.

 

Ovogodišnja novost Dubrovnik Festiwinea je to da je otvorio svoja vrata i vinarima izvan granica Dubrovačko-neretvanske županije u čemu se vidi ambicija organizatora da pozicionira festival među najvažnije vinske događaje u regiji. Mislim da to ne bi trebalo biti teško jer Dubrovnik privlači sam po sebi, a organizacijski tim na čelu s Tildom Bogdanović pokazao je da je dorastao takvim zadacima. Naime, treba priznati da je dubrovačka izložba vina jedna od sadržajno najbogatijih vinskih manifestacija koja se sastoji od:

  • vinske setemane – wine friendly restorani nude menije i vina po promotivnim cijenama
  • Blind Date with Ston Oyster – izbor vina koje najbolje ljubi stonsku kamenicu
  • Ocjenjivanje vina za nagradu Dubrovnik Wine Trophy
  • Dubrovnik Festiwine Gala Dinner za stipendiranje mladih kulinarskih talenata
  • radionice i dvodnevna središnja izložba vina koja je ujedno i centralni događaj festivala
  • završna svečana večera s vinarima

Ove godine na ocjenivanje su pristigle čak 133 vinske etikete koje je petnaestočlani žiri sastavljen od vinskih znalaca iz cijeloga svijeta tijekom tri dana na slijepo kušao kako bi izabrao najbolje. Apsolutni slavodobitnik festivala je Traminac Ledeno vino OPGa Đurinski s osvojenih čak 95 bodova, a ostali dobitnici mogu se vidjeti OVDJE.

 

Što se mojih favorita tiče, neki su stari, a neki novi. Od starih tu su Chardonnay 2016. kuće Prović i Bolfanov Sauvignon kojeg rado kušam u svakoj prilici. Od novih, svojom pitkošću i non-chalanceom osvojila me kadarka, zaboravljena panonska sorta vojvođanske vinarije Tonković, a svojom osobnošću i zrelošću plavac mali Radovic 2014. P.Z.a Potomje u kojem će uživati svi ljubitelji punokrvnih plavaca.

 

 

Za kraj ostavila sam najveći, ali i najglamurozniji gastronomski klišej – kamenica i pjenušac. U kamenicama, koje su tog jutra još bile u moru na Bistrini i koje je Marija Bazdan posluživala dok ih je pred posjetiteljima spretno otvarao njezin muž, uživala sam uz dva pjenušca.

Prvi je bio Veralda Rosé Brut od refoška istarskog vinara Luciana Visintina koji ne samo da radi dobro vino, nego o njemu i lijepo priča, a drugi je Virtuo Extra Brut kojeg od Chardonnaya radi fenomenalna ekipa Feravina. Iako je na natjecanju Blind Date with Ston Oyster Cetinka Bačić iz Blata na Korčuli odnijela titulu vina koje nabolje ljubi stonsku kamenicu, meni je sljubljena s Veraldinim Roséom i Virtuom upravo bila savršena kombinacija koju ću još dugo pamtiti.

 

Osim ovih olfaktivnih i okusnih doživljaja, Dubrovnik FestiWine pamtit ću i po slici koju sam vidila kroz željeznu ogradu kamenog prozora u Lazaretima…Vidila sam dio Porporele i gradskih zidina, vidila sam komad plavog mora i još manji dio plavog neba, i sve ono što sam vidjela s tog prozora vratilo me na trenutak u prošlost i povezalo sa sudbinama putnika koji su morskim putem dolazili u Dubrovnik i boravili u karanteni prije nego im je bilo dopušteno ući u grad i vjerojatno su ga gledali kroz isti prozor kao i ja toga dana. U jednom trenutku kao da su se spojili prošlost i sadašnjost i u meni probudili jednu praiskonsku žudnju za Mediteranom i njegovim plavetnilom, žudnju za slobodom koju mogu osjetiti samo ljudi s mora kad dođe vrijeme da se s njim rastanu.  Nazdravila sam tom trenutku ispivši gutljaj preostalog vina što se još ljeskalo u čaši. Vidimo se sljedeće godine, pomislih.

Posted in Degustacija vina, Događanja, Vinski festival and tagged , , , , , , .

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.