Dobro čuvani biser iz Ponikava

[…] istina koju jedino tišina ne može iznevjeriti.

G. Battaille, Prokleti dio

Ovog ljeta posjetila sam vinariju Vukas u Ponikvama i ostala zatečena blagom koje se nalazi u podrumu obiteljske kuće braće Vukas, samo 8 km od Stona, malog gradića na kopnenoj prevlaci koja poluotok Pelješac dijeli od kopna.

Ponikve je, i to ne bez vraga, proslavilo ime vinara Frane Miloša koji se sada povukao u zavjetrinu i sinovima prepustio jedra svoje vinarije, a oni su odlučili ploviti, čini se, na istoj struji kontroverze koja je najpouzdaniji vjetar u leđa. I dok Miloševa vina dijele vinske stručnjake na one koji ih kuju u zvijezde i one koji ih spuštaju na zemlju, u neposrednom susjedstvu tik do Miloševih, dva brata Đani i Dubo Vukas, pišu svoju vinsku priču koja postaje sve napetija.

Iako im je proizvodnja vina već tri generacije u obiteljskoj tradiciji, tek su Đani i Dubo, kao treća generacija,  razvili ozbiljan vinski brend, a Dubo mi daje i logično objašnjenje zašto je tome tako:

“Za vrijeme Jugoslavije mali proizvođači se nisu baš mogli razvijati. Bile su zadruge koje su otkupljivale grožđe, a pojedincu je bilo gotovo nemoguće ishoditi sve papire kako bi mogao samostalno proizvoditi i prodavati. Vjerojatno je i to jedan od razloga koji je zaustavio razvoj hrvatskog vinarstva kojemu se tek sada pomalo otvaraju vrata u svijet.”

Danas se u vinariji Vukas proizvodi vino od sorti tipičnih za pelješki kraj, pošip, rukatac i plavac mali, a količina od 15000 butelja godišnje je relativno mala za klasičnu distribucijsku mrežu pa ukoliko želite uživati u ovim vinima, jedino mjesto gdje ih možete kušati i kupiti je tamo gdje ona i nastaju, dakle u samoj vinariji. Na moje pitanje je li imaju u planu povećanje proizvodnje, Dubravko spremno odgovara:

“Ne! Količine nećemo povećavati za sada. Bitno nam je zadržati kvalitetu vinu, tj. proizvoditi vino kakvo i sami želimo piti. Tu je i turizam napravio svoje! Sve je više grupnih posjeta vinariji i praktički sve što proizvedemo prodamo ovdje direktno gostima.”

***

Inače, Ponikve kao i okolna mjesta jako su povezani s obližnjim Stonom koji im ne služi samo kao administrativno i kulturno središte nego i mjesto gdje se odvija većina njihovog društvenog života. Kako se svaka promjena koja se dogodi u Stonu snažno reflektira na njegovu okolicu (a to su osim Ponikava i Hodilje, Česvinica, Luka itd.), onda je svako putovanje kroz pelješka vina najbolje započeti baš u Stonu. Ispričat ću vam malo o ovom gradiću koji je svoj osebujni karakter udahnuo i u vina koja ovdje nastaju.

Ston se nalazi na strateški važnom položaju koji poluotok Pelješac dijeli od kopna i geografski, ali i simbolički odbija se smjestiti u bilo koju kategoriju turističke destinacije. Iako se može podičiti iznimno atraktivnim povijesnim građevinama poput Zidina, drugih najduljih na svijetu odmah iza Kineskog zida, i Solanom starom preko 4ooo godine sa soli za koju kažu da je nabolje kakvoće na svijetu, ovim draguljima Stona nikad se nije znalo (ili se barem nije znalo sve do nedavno) marketinški upravljati pa Ston nikada nije postao destinacija s povijesnim atrakcijama, a on bi to, itekako, mogao biti.

Nije nikada postao niti destinacija za odmor. Iako  ima izlaz na more, lučicu sa šetnjicom koja se popularno zove Ponta, povijesna jezgra Stona nije na moru, a najbliže plaže na Brocima ili Malom Stonu na udaljenosti od 1km predaleko su za prosječnog turista koji s verande želi gledat more. Ovi prostori, stoga, nikada nisu pretrpjeli invaziju turista poput nekih mjesta na Makarskoj rivijeri, a tu su i Stonske zidine s čijom gradnjom su Dubrovčani započeli davne 1334. godine, ali čija karma očito još radi.

Kao posljedica svega, Ston su, s izuzetkom dobro upućenih, zaobilazile utabane turističke rute, a njegovi najvjerniji posjetitelji smo mi koji tu dolazimo od djetinjstva jer tu imamo nekoga svoga, “nonu” ili “đeda” i svake godine, pomalo sebično, ustanovimo da je baš dobro što Ston još nije ucrtan na mnogim turističkim mapama – nešto poput praznog mjesta (blank space) iz Srca Tame Josepha Conrada, za koje se ne može dokučiti je li mjesto apsolutne istine ili apsolutne tame, ali baš zbog toga snažno privlači. I Ston ima svoju privlačnost. Što zbog zidina koje ga obavijaju, što zbog zelenila okolnih planina čiji odraz boji more u Stonskom kanalu u pomalo mračnu tamno zelenu boju, ovdje kao da uvijek struji neki zrak tajnovitosti koji golica onaj dio ljudske mašte koji voli nedokučivo, neotkriveno, nedorečeno… Mi koji to znamo mu se zbog toga uvijek vraćamo,  a oni koji to ne znaju taj šarm neće prepoznati na prvu, a vjerojatno ni na drugu…, ali s vremenom ga moraju prepoznati.

***

Eto tako je i s vinima ovoga kraja, a tako je bilo i s vinima braće Vukas tog petka ujutro kad sam došla u posjet vinariji. Nisu to vrckava, a nisu ni slatkorječiva vina. Zbog početne nerazmetljivosti tek nakon nekoliko čaša shvatila sam da pijem iznimno vino čija lucidnost me iznenadila baš kao što bi me iznenadio smjeli komentar inače sramežljive osobe.

Počeli smo s Decumanusom, pjenušcem od pošipa proizveden klasičnom metodom vrenja u boci za kojeg sam ustanovila da bih s njim započinjala svako jutro u Stonu. Natočila bih ga u čašu u vrtu ispred kuće, a onda bih izašla na ulice Stona, sjela ispod bugenvilije kod susjede ispred kuće i nastavila prema placi. I dalje s čašom u ruci posjetila bih ribarnicu da čujem jutarnje ćakule, a onda bih otišla na Veliku vodu na rubu grada na ples s leptirima i napravila nekoliko fotografija onako za dušu. Na povratku kući tražila bih skrivena mjesta u hladu da kriomice otpijem još malo ovog božanstvenog ljetnog osvježenja. Eto takav je to pjenušac!

I dok sam tako šetala ulicama Stona opijena Decumanusom, Dubo mi pokazuje prstom na Plerej koji mi je upravo natočio u čašu. “Plavac mali, berba 2015., buteljiran nema ni mjesec dana”, kaže on. Plerej je dobio ime prema pripadniku ilirskog plemena Plereja koje je nastanjivalo ovaj kraj, a zbog onoga “ej” na kraju podsjeća me na “ej” iz “Odisej”, grčkog junaka koji se nakon dugogodišnjih avantura i bitaka vraća svojoj Penelopi u Itaku. Baš kao Odisej, Plerej je melem za sva osjetila, jak, stasit, lukav i hrabar – jedino što mu nedostaje su ono par sjedih vlasi nakon finalne bitke života pa da može na miru otpočinuti i dočekati starost. Plerej je u svakom slučaju avantura koju ljubiteljima vina preporučam i prije tih sjedih vlasi.

Dubo mi s osobitim ponosom priča da ova vina nisu ostavila ravnodušnim ni vinskog stručnjaka i vinara iz Sonome koji je poznat po tome što je onamo po prvi put uveo proces mikrooksigenacije vina. Kaže Dubo da se oduševio sa svim što je kušao i vidio u vinariji. Htio je kušati svako vino pa i ono iz bačve, a osobito su ga se dojmili Dubovi plavci.

Na kraju pitam Duba: “Kakva će biti ova godina?”

Ova godina trebala bi biti odlična, ali nikad se ne zna. Kiša nije padala već 3 mjeseca (bilo je to u augustu). Vinogradi u brdu odakle dolazi Plerej su stari trsovi i odlične pozicije, ali u ekstremnim godinama poput ove treba biti oprezan. Vidjet ćemo, zaključuje Dubo na kraju.

Vidjet ćemo i mi što nam ova vina još imaju za reći, ali po ovome što sam vidjela do sada radi se o vinima koja u prvoj fazi otkrivate, a onda se u sljedećoj pitate što sve mogu…

Mogu ona sigurno još puno toga, pa je ovaj dobro čuvani biser u Ponikvama preporučljivo posjetiti čim prije jer kao i sa svim lijepim stvarima, kratko traju ili su im količine ograničene.

  • Stara česma, friška voda
  • Tragovi povijesti u vinariji
  • Detalj s Plerejom
  • Plerej
  • U dobrom raspoloženju
  • U dobrom društvu
  • Pravim se da izlazim, a ostala sam još puno
  • Domaći voćni likeri Vukas
  • Rukatac
  • Pjenušac Decumanus
  • Ostala bih ovdje cijeli dan
  • U dobrom društvu
  • Pričaj mi o vinu
  • Nove bačve u vinariji
  • Hajdemo kušati 2016.
  • Pjenušac Decumanus od pošipa
  • Stonska fontana
  • Ponta
  • Pogled sa Zidina
  • Ulaz u vinariju u Ponikvama
  • Trijem vinarije
  • Vinarija Vukas

Posted in Degustacija vina, Posjeti vinarijama and tagged , , , , , , , .

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.